U posljednje vrijeme sve rjeđe sa šestorkom provodim vrijeme u Mojitu, a sve češće ga tratim u mislima lutajući nekim drugim gradovima, mjestima, svjetovima i svemirima.
Piše: Iman Muratović
Noćas nas, po običaju, negdje oko 10 ispraćaju pogledi momaka što sjede u lokalu, osmijesi konobara i oblaci dima od nargile i cigareta. Svuda oko mene je, osim tog mojitovskog oblaka, još jedan – čudan – kog ne umijem definisati, a znam da me tjera da ponovo mislima pobjegnem nekud. Noćas ne idem sa djevojkama pičilicom. Kažem im kako mi treba neko vrijeme, nasamo, da nađem inspiraciju, da napišem nešto, a one, misleći da će već sutra čitati pjesmu sa unakrsnom rimom, objeručke prihvataju moj (loš) izgovor.
Nemam mnogo pješačiti do kuće; stoga pješačim sporo. Stvarno se trudim osmisliti koji stih, ali pahulje ometaju tok mojih misli. U Sarajevu snijeg pada danima, bez prestanka, a vjetar ga, u kom god smjeru hodaš, nosi baš tebi u lice.
Treba da stanem na semaforu i sačekam zeleno: znam. Ali idalje koračam ka pješačkom odlučna da ulicu pređem mimo zelenog svjetla – ovuda auta svakako rijetko prolaze. Čujem sirenu. Stajem. Pored mene prolazi metalik plava Škoda: vozi on, na suvozačevom sjedištu je ona. Tablice ne uspijevam upamtiti – pamtim samo da su beogradske.
Oni se noćas, vjerovatno, vraćaju u Beograd.
„Voljela bih kada bih mogla s njima”, prolazi mi kroz glavu, a stojim u mjestu.
Zeleno i crveno svjetlo na semaforu se smjenjuju, ali ja u glavi vrtim savršeni scenarij i ne planiram koračati dalje dok ne osmislim savršenu priču dvoje ljudi iz metalik plave Škode beogradskih tablica.
Oni se noćas, vjerovatno, vraćaju u Beograd – ponovo se javlja ista misao. Od tamo su, sigurno, iz svojih šablonskih života, pobjegli ovamo: da se odmore, da izbjegnu oblake što je nemoguće definisati, a što vuku nekud u daljine, da upoznaju drugi grad, da pokisnu od pahulja sa sarajevskog neba dok na nekom od vidikovaca, naslonjeni na haubu auta piju pivo, grickaju čips i pričaju o zvijezdama.
Pokušavam zamisliti čak i kako im zvuče glasovi dok sa žustrinom i odrješitošću pričaju o tome kako im je bilo u bijegu, u Sarajevu. Pokušavam zamisliti kako bih ja govorila o svom bijegu, bilo kud. Čak se pitam i s kim bih o tome govorila. Šta bih ponijela sa sobom? Oni su sigurno ponijeli fotoaparat, dobru volju, osmijeh i ljubav.
Ona sad, uvjerena sam, provjerava da li su im pasoši na mjestu gdje ih je ostavila i priča mu o tome koliko ju je oduševio raspored vjerskih objekata u Sarajevu. Možda čak i šute; možda vjeruju da im je tako ljepše. Nadam se samo da se ne svađaju i ne vode prepirku.
Kroz glavu mi prolaze neki moji ljudi, a ja pokušavam odabrati s kim bih kuda pobjegla.
Oni možda uopće ne idu ka Beogradu večeras. Možda kroz Sarajevo samo prolaze i nisu bili tu danima. Večeras, možda, svoj put nastavljaju ka nekom drugom glavnom gradu o kome su sanjali mjesecima ili čak godinama.
Preispitivanje moje izmišljenje priče, prekida zvuk SMS poruke.
„Gdje si do sad, dijete?“ – mama je.
Već je gotovo 11 sati, a ja još uvijek stojim na trotoaru istog pješačkog prelaza gdje su me, tek nešto malo poslije 10, zaustavili on i ona, sirenom, iz metalik plave Škode. Trebala bih kući. Trebala bih barem pokušati napisati pjesmu sa unakrsnom rimom; da cure sutra stvarno imaju šta pročitati.
„Idem.“ – pišem, a u glavi mi se vrti samo jedna jedina misao: „Želja ne postoji dok je ne izgovoriš.“
„Beograd.“ – prošaptah nakon te misli, u vjetar i noć; sama za sebe i, ostavih svoju želju da postoji među večerašnjim pahuljama sarajevskog neba.
